Vozač autobusa koji zahvaljujući stomi živi punim plućima

Zovem se Keith Thomas. Imam 62 godine i vozač sam autobusa. Porijeklom sam iz Swansea u Južnom Wales-u, a trenutno živim u Llanelli.

2008. godine mi je dijagnosticiran Ulcerozni kolitis (UC). Nakon dugogodišnje borbe s ovom nemilosrdnom bolesti, 2012. godine moje crijevo je diglo ruke od mene i te iste godine sam prošao operaciju koja se naziva totalna kolektomija.

Prije operacije moja radna sposobnost je bila svedena na minimum i za mene je bilo gotovo pa nemoguće nastaviti raditi. Unatoč tomu, cijelo vrijeme borbe s UC sam radio, prvo kao inspektor za kontrolu kvalitete, a zatim kao naručitelj kod proizvođača sjedala za autobus. Za mene je to bio zaista težak period; imao sam najgori mogući oblik bolesti ikad zabilježen.

Trudio sam se svaki dan iznova stići na posao, ali kad imaš oko 100 metara puta dnevno do tvornice i na tom putu se zahvaljujući UC-u unerediš, ne preostaje ti ništa drugo nego odlučiti vraćaš li se natrag doma da se istuširaš i probaš ponovno stići na posao ili se jednostavno, linijom manjeg otpora, predaš i javiš na posao da si bolestan.

Nažalost, poziv da neću doći jer sam bolestan uvijek bi nekako pobijedio. U takvim danima bih se osjećao jako bolesno i depresivno i sve što sam mogao tada je razmišljati hoću li ikada više biti sposoban ići na posao?! Sad iz ove perspektive za mene je definitivno opcija trgnuti se i ići na posao.

Nakon operacije, koja mi je u potpunosti promijenila život, vratio sam se na posao za 6 tjedana. Morao sam biti dodatno oprezan i paziti da ne dižem teške predmete; obično nakon operacija koje se izvode na abdomenu, kao što je i operacija izvođenja dijela crijeva na trbušni zid, stoma operacija, hernija je nešto što ide ruku pod ruku jer trbušna stjenka postane osjetljivija i slabija.

Iako mi je bilo neizmjerno drago što sam se vratio na posao s punim radnim vremenom, jako mi je nedostajao moj nekadašnji posao instruktora vožnje. Na tom poslu sam proveo 10 sretnih godina, ali sam nažalost morao odustati od tog posla, u čemu je donekle presudna bila i moja bolest.

Sasvim slučajno sam naletio na oglas u kojem je First Cymru tražio vozače autobusa. Odlučio sam aplicirati za posao i mogu vam reći da je to bila jedna od najboljih odluka u mom životu. Prilikom prijave za posao bio sam otvoren i iskren o svom zdravstvenom stanju i operaciji koju sam imao i o tome kako se moj život promijenio na bolje otkako imam stomu.

Radim 40 sati tjedno kao vozač autobusa, pa bi se moglo reći kako, zahvaljujući stomi, imam skoro pa normalan život. Imati stomu i biti sposoban za rad, za mene je itekako bitno, osm toga, uvjerio sam se da imati posao više nije prepreka kakva je prije bila.Za mene je život postao bajka; bolest je jedno mračno, staro mjesto. Tek kad shvatiš kako si bio toliko blizu rubu da izgubiš bitku za život, počneš cijeniti svoj život i sve ono što ti pruža.

Svima koji žele slušati, želim reći da imam stomu koju sam nazvao Homer i da mi je stoma spasila život. Želim svojim primjerom pokazati drugima kako život ne prestaje nakon bolesti, nego naprotiv, on se nastavlja i raditi posao s punim radnim vremenom je itekako moguće. Radim u velikom kolektivu i mogu reći da 90% mojih radnih kolega zna da imam stomu. Moje kolege me ne doživljavaju drugačijim niti me smatraju nesposobnim za rad zbog mog invaliditeta iako se radi o invaliditetu koji se iz vanjskog svijeta ne vidi i nitko ne može znati za njega ako ja ne kažem.

Kad god imam mogućnost, biram koristiti wc za osobe s invaliditetom jer mi pruža veći komoditet i imam više prostora zbog čeka mi je puno lakše isprazniti moju stoma vrećicu, a kad uvjeti diktiraju, nije mi problem isprazniti vrećicu ni u wc-u koji je skučen, poput onih u vlaku ili avionu.

Biti osoba s invaliditetom, odnosno osoba sa stomom, u suštini samo znači imati drugačiju rutinu odlazaka u wc i na pojedincu je kako će svladati novonastale izazove. Ja, osobno, posložio sam se u glavi i prihvatio novi život – i za mene tako funkcionira najbolje.

Sa sigurnošću mogu reći da 6 godina nakon operacije imam odličan život. Znam da sam jedan od onih koji je imao sreću i koji je do sada imao u potpunosti pozitivno iskustvo sa stomom bez većih problema ili izazova s kojima se drugi susreću, poput odljepljivanja stoma vrećice ili curenja sadržaja. Možda je sve to zbog načina kako se postaviš u životu.

Jednom prilikom dok sam vozio bus na relaciji između Llanelli i Swansea, koji su udaljeni otprilike sat vožnje, osjetio sam neugodan miris fekalija u vozačevoj kabini. Prvo na što sam pomislio bilo je da je moja vrećica popustila i da je sadržaj moje stoma vrećice procurio van! Automatski sam pogledao dolje prema svojoj majici i s olakšanjem odahnuo, to nisam bio ja.

Nastavio sam voziti, a neugodni miris je postajao sve intenzivniji. Bio sam zbunjen, a mislima su mi se motala razna pitanja i nasumični zaključci. Počeo sam se i brinuti zbog toga. Na odredištu, gdje sam i stao, ova neugodna misterija je razriješena. Gospođa koja je sjedila odmah do vozačeve kabine u ruci je držala malo dijete. Po izlasku se ispričala na neugodnom mirisu i uz smiješak dobacila da je njen mali sin napunio pelenu… Koje olakšanje sam tada osjetio ne mogu riječima opisati.

Nakon operacije odlučio sam kako je vrijeme da društvene mreže iskoristim za nešto dobro. Postao sam češći s objavama u kojima dijelim svoje iskustvo, savjete i potporu drugima. Ljudi su prepoznali moj rad i veoma brzo skupio sam veliki broj pratitelja, ponajviše zbog mog Twitter računa.

Jedno je vodilo ka drugome, pa sam tako imao priliku podijeliti svoje iskustvo na par blogova, sudjelovati u snimanju kupaćih kostima za kolekciju osoba sa stomom, sudjelovati u prikupljanju sredstava u dobrotvorne svrhe, gostovati na Respond Healthcare događaju gdje sam pričao o svojoj bolesti i životu sa stomom. Čak sam 2017. godine sudjelovao u snimanju za kalendar koji objavljuje Stomawise.

Veliko mi je zadovoljstvo pričati s drugim osobama o mojoj stomi i ako moje iskustvo može pomoći samo jednoj osobi da se osjeća malo bolje, moja misija je ispunjena. Sad već redovito pišem blogove. Osim toga, objavio sam popriličan broj videa o mojoj stomi na YouTube kanalu i na računima društvenih mreža, a za vrijeme izolacije zbog pandemije otkrio sam i TikTok pa je Dad Dancing postao i redovna dopuna mojim postovima.

Ono što je veoma bitno i što želim naglasiti je da sam fizički aktivan uz redovito hodanje. 2018. godine sudjelovao sam u izazovu koji je zahtijevao hodanje 5 km jednom tjedno kroz 52 tjedna. Taj sam izazov uspješno odradio. Sudjelujući u tom izazovu prikupio sam preko 1.300,00 GBP za Crohn`s and Colitis UK organizaciju. Netom prije globalne pandemije Covid, pozvan sam da sudjelujem u kampanji BeTheChange u kojoj radna skupina osoba sa stomom otvoreno priča o svom stanju kako bi ljudi promijenili svoju percepciju osoba sa stomom i o izmjeni znakova na wc-ovima za osobe s invaliditetom.

Kad me ljudi pitaju kako ostajem tako pozitivan unatoč svemu što sam prošao, uvijek im odgovorim kako sam izgubio puno dragih ljudi zbog raznih bolesti, ali da sam ja još uvijek živ i da ne želim potratiti život na ružne stvari i događanja. Svi koji želite možete mi se pridružiti na mom putovanju punom pozitivnih vibracija. Jedan život imamo i trebamo iskoristiti ono najbolje od njega.

Upalne bolesti crijeva su užasna bolest, a s njom nažalost puno ljudi mora živjeti. Drago mi je što na osnovu svog osobnog iskustva mogu reći kako život sa stomom nije noćna mora kako to pojedini misle, i da moram birati uvijek bih izabrao stomu umjesto borbe s bolesti. Svi koji imate potrebu i želite, slobodno me zapratite na Instagramu i TikTok-u