Kad se razboliš nitko te ne nauči kako se nositi s teretom koji dođe tako iznenada. Samo se stvori niotkuda, ničim izazvan, a još  manje pozvan da ti ušeta u život, i što je još najgore, da ostane tu zauvijek.

Tih prvih dana si u šoku, analiziraš svaki događaj, trenutak, misao, izgovorenu riječ. Pokušavaš naći odgovor na svako ZAŠTO?. Prelaziš iz tuge u bijes, iz bijesa u realnost, iz realnosti u optimizam i tako redaš dane nadajući se kako ćeš jednoga dana uspjeti naći odgovor na pitanje koje vječito treperi u pozadini svakog tvog pokreta.

Prvi dani su najgori jer ne znaš još uvijek puno o tome što te zadesilo, ali u isti tren i možda najbolji upravo iz razloga jer ne znaš još uvijek puno o svemu s čim ćeš morati naučiti živjeti.  Slomiš se na prvu, tko bi ti zamjerio?! Ali ipak ne odustaješ, nego koračaš dalje. Istina, nekad lakše, nekad teže…

Ima dana kad ti se ne da živjeti, ima i onih dobrih, ne treba ih kriti…

Sudbini na volju, ispočetka bude teško, kasnije čovjek nauči…

Kroz svoj teret odrasteš, izgradiš ličnost, postaneš osoba kojoj si se možda ti nekoć divio. Bol te natjera razmišljati širokogrudno, naučiš cijeniti male stvari, naučiš da ne treba žaliti za izgubljenim i iznad svega naučiš suosjećati s drugima.

Kroz svoj gubitak shvatiš vrijednost nečijeg drugog gubitka. Kroz svoja odricanja shvatiš trud koji drugi ulažu u svoja postignuća.

Tvoj stav se promijeni, tvoja postignuća dobiju na vrijednosti, jer ako pokažeš drugima da se može unatoč preprekama, tvoja utabana staza postane putokaz osobi koja dijeli sličnu sudbinu kao ti.

I upravo je to točka kojoj teži svatko onaj tko nauči na teži način. To je cilj koji svi ne postignu, a oni koji imaju sreće da ga ostvare ponosni su jer je njihova priča, njihovo iskustvo postalo vodič onoj izgubljenoj duši koja se našla u istoj sudbini kao njihov „putokaz“ nekada.

Ne definira osobu njen teret na leđima, nego, zapravo snaga, hrabrost i ustrajnost pomoću kojih taj svoj teret nosi.