Na moj post “Vozač autobusa zahvaljujući stomi živi punim plućima” dobila sam komentar, citiram: “A života u pm”.
Tražim objašnjenje i ono ide ovako:
“Pa zato…..sto mi kod ljudi nije nikad bila jasna jedna stvar…optimizam po svaku cjenu….ovaj jadni covjek…..naravno nije kriv sto ga je snasla ta nemilosrdna bolest…ali reci za nekoga ko nosi stomu da zivi punim plucima pa gdje je kraj…..s obzirom da sam imam nebrojeno problema zadnjih 30 godina svaki dan nikad nisam smatrao da je zivot svetinja kakav god da je jer se takve iskljucive gluposti serviraju npr ljudima koji nemaju ruke ili noge cak i oni moraju da ga cijene…kao zivot jedan svetinja bla bla..sto uopste nije tacno…ja svoj zivot ne bih reprizirao ni za milione dolara…ne smatram uopste da je zivot svetinja ne zelim da se nakon moje smrti nastavi moj zivot u bilo kom obliku(nema opasnosti u vezi toga ateista sam) i drago mi je kad umrem da me vise nikada nece biti…ali to je moje misljenje svatko ima svoje..”
(link na članak ako želite dobiti cijelu sliku o onome što ću napisati: Vozač autobusa koji zahvaljujući stomi živi punim plućima)
Kao prvo, svatko ima potpuno pravo na svoje mišljenje i iako se ne slažem s mišljenjem osobe koja je ovo iznad napisala, poštujem ga kao različito.
Ne želim ni nametati svoje mišljenje, niti život gledam kroz ružičaste naočale. Nije sve ni crno i bijelo u životu. Naravno da život ima mali milijun nijansi i da nema jednostavne formule od koje će nam sve ići glatko u životu.
Život se sastoji od uspona i padova, od pokušaja i pogrešaka i pokušaja i uspjeha.
Nije se lako samo jednoga dana probuditi sa stomom. Naravno da prođemo kroz faze tugovanja dok ne dođemo do one konačne; a to je prihvaćanje.
Nije lako ni kad te boli prst, da smo načisto.
Pisala sam o dečku koji nije mogao prihvatiti stomu kao opciju za daljnji život; na kraju je preminuo (iako za mene takva odluka ne bi bila nikada opcija, opet kažem – imao je pravo na ovakvu odluku).
Onog trenutka kad sam dobila stomu nije se više ni radilo o odluci želim li stomu ili ne želim. Izbor je bio ili život ili postaješ stvar prošlosti; netko tamo tko zauvijek živi u srcima i sjećanju svojih najbližih.
Sigurna sam da nitko bez velike potrebe ne bi želio ostati bez organa ili više njih i zauvijek se odlučiti živjeti sa stomom ili nekim drugim invaliditetom. Nitko ne želi ni da ga zadesi neka bolest, da ostane bez ruke, noge, da bude slijep, nepokretan, pa čak ni da ostane bez malog prsta ili kose. Ali kad je „potreba“, ne odlučuješ nego biraš između “biti ili ne biti”.
Za mene je stoma došla kao spas od teške i neizlječive bolesti koja me natjerala da tek bijedno postojim i dišem, prikovana za bolnički krevet ili kuću. Zahvaljujući stomi moj se život polako počeo slagati i dolaziti na svoje. Zahvaljujući stomi sam ušla u remisiju. Sa stomom se moj život u svim segmentima promijenio nabolje.
Ako čitate ono što pišem, sigurno ste zapamtili da puno više važnosti pridajem danu kad je nastala moja stoma nego danu kad sam rođena. Zapravo, ja sam rođena ponovno sa stomom i zbog toga je to tako.
Ja nisam izliječena. Moja osnovna dijagnoza i dalje postoji. Zbog nje imam i cijeli niz popratnih dijagnoza i imam potrebu biti na terapiji. Ali zahvaljujući mogućnosti da imam stomu,živim punim plućima i uzimam sve što mi život pruža i u tome uživam i neizmjerno sam zahvalna na toj prilici.
Kad pročitate neki tužni post, kad pročitate da su djeca ostala bez majke/oca, kad premine malena beba, kad vas rastuži neka teška životna sudbina – osjećate se loše, zar ne?! (Ja jesam. Suosjećam.)
Kad osoba koja tek treba dobiti stomu pročita jedan komentar kao ovaj s početka priče, što mislite kakav sklop emocija prođe kroz nju?!
Što mislite koliko težine takav komentar nadoda na njenu odluku koja nije njen „slobodan izbor“, nego bitka za život?!
Što vam se čini koliko je teško donijeti jednu takvu odluku?
Zato opet naglašavam, da sam mogla imati izbor bez štetnih posljedica, sigurno ne bih izabrala stomu; a da sam imala takav izbor, ta ista stoma, koja spašava život, ne bi nikada ni bila ponuđena kao opcija.
Život nije savršen ni sa stomom ni bez nje; ali život je ili “čaša polu prazna” ili “čaša polu puna”.
Za mene je život sa stomom „čaša polu puna“ i čak i ako nije savršen, smatram ga vrijednim svake sekunde življenja.
Stoma nije bila moj „slobodan izbor“, ali mi je omogućila život i birati kroz život!
