Može li najbrža stvar na svijetu biti treptaj oka, svjetlost ili možda misao!? Ili nešto sasvim drugo?
Prije koji dan za dlaku sam izbjegla nezgodu sa stoma vrećicom dok sam se nalazila u jednom dućanu. Inače, stoma vrećice su bezopasne i u potpunosti sigurne za sve one koji su zaglavili s njima za cijeli život. I to ne samo za njih, sigurne su i za sve ostale koji se nalaze u njihovoj okolini. Ne propuštaju sadržaj, niti miris i u potpunosti su neprimjetne za promatrača, osim u prilikama kad osoba koja ju ima dopusti da je vidiš.
Ipak, ponekad se ta sigurnost stoma vrećice izgubi na tren. Upravo to se dogodilo i meni osobno. Kad je sve dobro prošlo, prijateljica koja je bila sa mnom pitala me kako sam osjetila da vrećica popušta. Ukratko sam joj objasnila da je nemoguće ne osjetiti. Jednostavno počnem osjećati toplinu tamo gdje ne bih smjela, da budem konkretnija, van područja koje zahvaća bazni podložak na koji je pričvršćena vrećica. Nije to prvi put, više i ne brojim te osjećaje topline, dogode se, viša sila.
Svjesna sam i da nije zadnji put i to iz 2 razloga. Prvi je definitivno taj da je stoma tu za cijeli život, a da bih funkcionirala, moram imati stoma vrećicu. Drugi je, jer se s*anja jednostavno događaju i nemoguće ih je ponekad izbjeći, kako meni tako i bilo kome na ovome svijetu. U svemu tome bitna je samo percepcija situacije u kojoj se češće ili ne tako često nađemo.
Dok sam prije operacije vozarila na odavno već bivši posao, često puta sam morala stati na toalet. Da me i dan danas nakon toliko godina upitate koliko ih ima na toj ruti, sve bih vam ih bez problema nabrojala, upamti čovjek svoje jade jako dobro.
Ima to jedno “posebno” mjesto gdje sam se češće puta morala zaustaviti. Pretpostavljam da ste pomislili da mi se sviđa. Ali ne, već bi se jednostavno moj mozak pored tog toaleta upalio kao alarm i signalizirao mojim crijevima da je do idućeg toaleta poduži put. I eto ga na, tako završiš na istom mjestu više puta.
Očito, osoblje me već upoznalo kao onu što svrati u toalet. Jednom prilikom dok sam trčala k`o bez duše, radnica objekta me prijezirno pogledala i rekla mi da je to toalet isključivo za goste ugostiteljskog objekta, ali da malo dalje ima drugi koji mogu slobodno koristiti. Znam da ona nije znala zašto se ja tu zaustavim. Znam da nije mogla razumjeti, jer se o mojoj bolesti jako malo priča. Ako se prepozna u ovoj priči želim da zna da nisam razočarana, jer nije mogla znati da su meni sekunde bile bitne i da sam zbog toga birala bliži toalet od parkinga, ne poštujući bilo kakva pravila, a ruku na srce, tko bi ih i mogao poštovati kada se radi o spašavanju vlastitog života, ili u mom konkretnom slučaju gaća. Odavno ne prolazim tom stazom, valjda su u tom lokalu sad već i zaboravili kako izgledam.
Jednom prilikom sam išla u splitsku trajektnu luku, gdje smo čekali člana obitelji iz Italije. Nisam sigurna koliko puta smo stali do Splita, samo mogu reći da je put bio puno, puno duži nego što je to prosječna udaljenost, tada još uvijek nisam imala stomu.
Više se i ne sjećam jesu li moji uopće uspjeli parkirati auto na parking, jer sam u onom trku za goli život zaboravila da bi auto trebao stajati da se izađe iz njega, ali bitno da nije bilo ozlijeđenih, zar ne?! I tako trčim punim sprintom kad ispred toaleta neka traka. Iz daljine sam ju omjerila. U sekundi sam izračunala da to moje noge od metar i nešto mogu podnijeti. Istina, k`o gazela sam ju preskočila. Mačji kašalj, što sve adrenalin može. Skoro pa savršen plan, samo sto nisam stigla na odredište, kad ispred mene prvo gospođa koja naplaćuje ulaz u toalet.
Ne znam kako, ne sjećam se više, ali u sekundi sam ja i tu prepreku preskočila…Sjećam se da je pojurila za mnom vičući kako moram prvo platiti i da će zvati osiguranje na mene… Sreća za mene i moja mama je trčala za mnom kao bez duše, platila gospođi i valjda objasnila jer je po mom izlasku bila jako ljubazna.
Ok, nisam ni protiv naplaćivanja te vrste usluge, ali evo apeliram, ako mogu, da se ta usluga naplaćuje po izlazu. Meni više manje bitno sada, ali zbog svih onih koji me razumiju, molim vas da ovaj apel shvatite ozbiljno. Vrsni smo mi atletičari, vjerujte kad viša sila natjera nije nam ni do koljena onaj tamo neki maratonac koji obara rekorde.
Ja osobno ne mogu razumjeti kad netko kaže da mu treba potpuni mir i tišina za odlazak u toalet. Brate mili, u tim trenucima sve što je meni trebalo tada su dugi koraci i brzina.
I dan danas se smijem jednoj sceni od prije nekih 15-ak godina, možda i više, kad sam potjerala neke balavice iz toaleta jednog tržnog centra. Eto njihova crijeva ne prave buku, njihova su crijeva bešumna, rade s prigušivačem. Da mi je samo znati što su tada o meni pomislile. U tom trenutku meni osobno nije bilo smiješno, jer je bila aktivna faza bolesti, a bol u crijevima neizdrživa, ali danas, uz moju stomu, sve je drugačije…
Razumijete li sad zašto u dobro poznatom vicu ništa nije toliko brzo kao viša sila kad te natjera!? Molite Boga da u tim prilikama imate dostupan toalet i da ste dovoljno brzi.
Velika je razlika trčati u toalet kad imaš stomu i bez nje. Sa stomom si ipak puno sigurniji, ipak vidiš, osjetiš da bi moglo doći do nezgode. S upalnim bolestima crijeva je nešto drugačije, posebno u aktivnoj fazi bolesti, kad kao grom iz vedra neba te pogodi potreba za toaletom. Znam, o jako dobro znam razliku.
Mogla bih ja ovako u nedogled, ta nije 20 godina suživota s mojim podstanarom malo. Samo bojim se da bi moje piskaranje na kraju imalo više stranica nego Kiklop Ranka Marinkovića.
Da se vratim na početak priče. Zamolila sam radnice da se poslužim njihovim toaletom, što su mi i dopustile. Stvar je bila spašena. Ne prepuštam ja ništa slučaju. Sa sobom uvijek nosim koju viška vrećicu. Sigurna sam kako im uopće nisam bila čudna kad sam tražila mogu li koristiti njihov toalet, ali definitivno sam im pobudila sumnju kad sam zamolila za jednu njihovu reklamnu vrećicu. Drage djelatnice, taj dan ste spasile jednu dušu od velikog nereda.
Vi svi ostali, koji imate radnju, trgovinu, bar ili bilo kakav drugi uslužni objekt, ljubazno vas molim da omogućite pristup toaletu svojim kupcima-korisnicima i da po mogućnosti usluge toaleta, ako nisu besplatne, naplaćujete po izlasku. Sigurna sam da ćete sačuvati čast mnogih.
Vas sve drage djelatnice i dragi djelatnici posebno molim da idući put, kad netko zamoli korištenje toaleta, da se sjetite ovog mog piskaranja i dopustite korištenje istog, jer očito je, postoje određene osobe, svih životnih dobi, koji zbog svoje bolesti nemaju vremena ni trepnuti, ni misliti, a kamoli upaliti svjetlo, jer su ih baš u toj nepovoljnoj i nezgodnoj situaciji njihova crijeva odlučila iznenaditi.
Vjerujte mi na riječ kad vam kažem da su se vjerojatno teške muke odlučili izaći i napustiti sigurnost svoga doma, baš iz tog razloga, da, baš zbog toga što njihova bolest kontrolira njihov život. I vjerujte mi kad tvrdim da su itekako hrabri, da se bore kao lavovi, i da se odupiru svim silama i snagama da ih njihova bolest ne zarobi u četiri zida.
