Moja priča – Fatima, 17 godina

Fatima ima 17 godina i živi u Norveškoj, a svoju borbu s Crohnovom bolesti započela je u prosincu prošle godine i ovo je njena priča.

Kad upoznamo mladu osobu od nekih 14, 15, 17 godina, prva pomisao nam nikad nije kako bi tako mlada osoba mogla imati ozbiljnijih zdravstvenih problema. Nekako, bolest se uvijek veže za stariju populaciju. Ali činjenica je kako je sve više i više mladih oboljelih od raznih bolesti, pa nažalost i neizlječivih.

Kad želim početi pričati o svojoj borbi u istom trenu mogla bih početi pričati 1001 priču, pa tako i ovaj put… Kako uopće krenuti, od kada?!

Prije nego što sam dobila službeno dijagnozu Crohnova bolest osjećala sam neke simptome koji su mi stvarali probleme zbog čega sam, u nadi da ću saznati što se događa s mojim zdravstvenim stanjem, posjetila mnogo doktora koji su nastojali ustanoviti kakve promjene se događaju u mom organizmu i uspostaviti mi dijagnozu.

Crohnova bolest mi je dijagnosticirana u prosincu prošle godine. Prije toga, stalno sam se osjećala umorno, nisam imala volje ni snage za pokrenuti se, osjećala sam neku neopisivu težinu i kao da je moje srce “umorno” od svega.

Sve to mi je jako otežavalo ići u korak s mojom svakodnevnom rutinom. Uglavnom nisam uspijevala ići u školu jer su moji dani bili ispunjeni s mnogo boli. U pojedinim trenutcima bih se budila s neizdrživim bolovima i borila bih se sa simptoma poput konstantne dijareje, boli, umora i iscrpljenosti, te kontinuiranim nedostatkom energije; koji su upućivali na upalnu bolest crijeva, ali tada još uvije nisam znala svoju dijagnozu.

Ono što je Ftima-u u takvim trenucima držalo je činjenica kako je jedna jako pozitivna osoba koja ne odustaje tako lako i koja u svemu uvijek traži pozitivan ishod, pa tako je i u svim ti simptomima, tada još uvijek bez dijagnoze, spas vidjela u postavljanju dijagnoze i početku korištenja terapije koja bi trebala otkloniti i ublažiti simptome.

Prolazila sam kroz težak period… Kad sam otišla kod svog liječnika i objasnila mu simptome, on je pomislio kako se radi o netoleranciji na laktozu ili celijakiji koje već imam dijagnosticirane, ali ja sam bila uvjerena kako mi ovaj put one ne izazivaju ovakve simptome i poteškoće. Rekao je kako smatra da nisam pazila na prehranu i kako bih se trebala pridržavati prilagođene ishrane te pratiti da li će se simptomi povući. Ali ne, moji su se simptomi samo pogoršavali.

Fatima je tjedno radila kontrole kod svog liječnika i konstantno je bila umorna i iscrpljena. Nakon nekog vremena, napokon su joj odrađeni nalazi uzorka stolice i krvne pretrage. Rezultati su ukazivali da se radi o dosta ozbiljnijem zdravstvenom problemu, zbog čega je poslana u bolnicu na daljnju obradu.

Tamo sam detaljno objasnila simptome i upućena sam da odradim gastroskopiju i kolonoskopiju. Dan prije pretraga morala sam prestati s unosom hrane i samo piti dosta tekućine na prazna crijeva, što mi je također loše “sjelo”. Kupatilo sam zamijenila za sobu, jer sirup za čišćenje pred kolonoskopiju me doslovno iscijedio.

Jako teško mi se naviknuti na moj “novi život”, ali tješi me pomisao kako nisam sama i kako nisam ja jedina koja se bori s ovom bolesti.

Nakon kolonoskopije i gastroskopije, Fatima je saznala da ima Crohnovu bolest.

Naravno da sam ostala šokirana nakon što su mi rekli dijagnozu, ali tada još uvijek nisam ni bila svjesna što me sve čeka. U svemu tome izgubila sam dosta na kilaži i moja kosa je počela drastično opadati.

Odmah nakon pregleda, doktori su me stavili na poseban režim hranjenja u kojem mi je bilo dopušteno samo piti, ali ne i jesti. Naredna dva mjeseca nisam ništa jela i zbog toga mi je bilo jako teško. Nisam mogla ni ići u školu zbog toga. Osjećala sam se nemotiviranom za sve, ali nisam izgubila nadu i snagu za borbu. Nakon ni sama ne znam koliko tretmana, napokon sam mogla pojesti par obroka. Liječnik me stavio na dijetu koja se zove Crohn`s Disease Exclusion Diet – CDED (Eliminacijska prehrana za oboljele od Crohnove bolesti) na kojoj sam bila jedan mjesec. Ponovno jesti nakon svega toga bio je odličan i najbolji osjećaj ikada, iako mi je bilo dozvoljeno jesti svega nekoliko namirnica.

Trenutno sam na injekcijama Metotreksat-a i na lijeku koji se zove Folsyre Orifarm (folna kiselina) i mogu reći kako živim skoro pa normalno, ali nažalost još uvijek uz epizode bolova i s nuspojavama trenutne terapije od kojih se osjećam pospano i teško mi je pojedine svakodnevne rutine obavljati bez problema.

Katkada se ulijenim u brizi oko sebe i svoga zdravlja, pa se cijela moja obitelj uključi i preuzme dio obveza. Bude mi krivo zbog toga i zato nastojim motivirati samu sebe da se takve epizode ne ponavljaju i da moja obitelj ne mora ostaviti sve svoje obveze kako bi brinuli o meni.

U slobodno vrijeme Fatima meditira, što joj pomaže u opuštanju uma i tijela.

Volim citate i poeziju, a ne volim sve što je negativno jer se zbog toga osjećam loše, anksiozno i frustrirano, a sve to, realno, utječe na mene. Katkad poželim leći u ocean i vidjeti kamo bi me taj ocean mogao odvesti.

Za sebe kaže da je veliki borac i da se nikada neće prestati boriti. Njena velika sreća je što ima dragu i brižnu obitelj i prijatelje koji su joj uvijek pri ruci kad ih zatreba.

Ima dana kada se osjećam jako loše i koji su dosta teški, ali na kraju uvijek nekako završe sretno. Moja bol nije prestala i s njom se još uvijek borim.

Svima onima koji koji će pročitati ovu priču, Fatima poručuje: Ti si jaka osoba i ja vjerujem u tebe, dragi borče. Uvjerena sam kako možeš prevladati sve kroz što trenutno prolaziš.