Kako bezbrižno boraviti u prirodi uz stomu

Kao i za puno toga u životu, i kod boravka u prirodi gdje sve prednosti toaleta nisu na dohvat ruke, bitna je organizacija i planiranje par koraka unaprijed.

Možda sad iz ove moje perspektive, s deset i kusur godina iskustva, sve se čini i više nego jednostavno; ali vjerujte mi kad vam kažem – najgore je skupiti hrabrost prvi put za bilo što što radite u životu. Kasnije i svaki novi put, sve to postane rutina.

Jesam li prvi put kad sam se odlučila provesti dan u prirodi, bez dostupnosti toaleta, bila pomalo u strahu?! Naravno da jesam. To je onaj strah od nepoznatoga, kad ne znaš što te čeka nakon odluke.

Nisam ništa htjela prepustiti slučaju, pa sam prije odlaska lijepo sjela sama sa sobom i desetak puta prošla sve korake mijenjanja i pražnjenja svoga pomagala kako bih bila sigurna da ću sve ono što mi treba za taj dan imati na dohvat ruke.

Dakle, korak prvi, a ujedno i najvažniji je planiranje i dobra organizacija.

Ja nisam tip osobe koji ide kampirati više dana u prirodu, nego su moji boravci u prirodi uvijek jednodnevni izleti i druženja s obitelji i prijateljima. Ali proces je uvijek isti, s razlikom da se, ukoliko boravite više dana u prirodi kampirajući, pripremite, umjesto za jedan dan za sve dane boravka.

Odjeća koju biram za taj dan uvijek su oni komadi odjeće u kojima se osjećam ugodno i koji moju stoma vrećicu drže fiksiranu kako uslijed bilo kakvih aktivnosti kao što su, hodanje, igranje loptom ili trčanje, moja vrećica ne bi imala slobodu kretanja pa samim time i mogućnost da uslijed trenja iritira kožu ispod. A opet, to mora biti odjeća koja ne pritišće moju stomu kako bi sadržaj koji se prazni na stomu imao slobodan protok.

Dovoljna količina pomagala, je ključna. Na taj način uvijek osiguram sebi mir i bezbrižno uživanje u druženju i prirodi.

Iako, inače mijenjam svoje stoma pomagalo svaka dva dana kad je sve ok, čak i za taj jedan dan boravka u prirodi ja uvijek ponesem i viška koje pomagalo. I to ne samo pomagala, nego i sve ostale stvari koje inače koristim kod mijenjanja pomagala; što uključuje pastu, puder, sprej za skidanje ljepila, sprej za zaštitu, ručnik i vrećice za odlaganje korištenog pomagala.

Naravno, to nije sve. Jer ipak, treba uzeti u obzir da su uvjeti nešto drugačiji i da im se ipak treba prilagoditi.

U svoju “putujuću torbu” uvijek ubacim i viška odjeću za presvući se u slučaju potrebe. Iako do sada nikad nisam morala presvući se, višak odjeća je još jedna od mojih metoda koja na mene djeluje umirujuće i daje mi sigurnost, jer znam da sam korak ispred eventualnih nezgoda koje bi me mogle zadesiti (iako do sada nikad nisu).

Kako se ipak radi o boravku gdje dostupnost toaleta nije opcija, moj “putujući” improvizirani toalet je uvijek sa mnom. Za boravke u prirodi ovo je sadržaj mog putujućeg toaleta: boca, vlažne maramice, voda, dezinfekcijske maramice, toalet papir, vrećice za odlaganje otpada i jednokratne rukavice.

Po samom dolasku, uvijek se osvrnem oko sebe kako bih na samom početku boravka u prirodi locirala mjesto koje je dovoljno privatno i izolirano, a koje će mi poslužiti za pražnjenje mog pomagala neometano kad za to dođe vrijeme.

U većini slučajeva, parkiram automobil sa strane i kad dođe trenutak pražnjenja vrećice, obično sjednem na prednje sjedalo s nogama postavljenim van automobila. Bocu u koju praznim sadržaj stavim među koljena, a sve ostalo sto mi je potrebno sa strane na instrument ploču. Ovako mi je najjednostavnije isprazniti vrećicu, ali snađem se uvijek na neki kreativni način kad ovaj nije izvediv.

Sad ukratko za što mi služe sve one stvari koje sam nabrojala kao dio mog putujućeg toaleta.

To je uvijek boca sa širim čepom. Služi mi za isprazniti moju stoma vrećicu. Biram uvijek one sa širim otvorom kako bi pražnjenje bilo što jednostavnije i lakše. A idealnima su mi se pokazale one u kojima dođu tekući derdženti za veš, jer imaju veći otvor od recimo onih boca od soka ili vode. Njih nikada ne ispirem od detrdženta, tako da za vrijeme pražnjenja ta mala količina koja je ostala ujedno mi posluži i kao neutralizator mirisa. Kako su to obično spremnici s većom zapremninom, obično mi taj jedan spremnik bude dostatan za cijeli dan boravka.

Vlažne maramice koristim kako bih dodatno očistila ispust na vrećici i kako bih nakon cijelog postupka mogla obrisati ruke.

Mislim da ovdje ne trebam posebno naglašavati za što mi služi toalet papir, služi mi onoj svrsi za koju je i namijenjen – a ako ćemo u detalje, kako bih mogla lijepo očistiti otvor stoma vrećice nakon pražnjenja.

Jednokratne rukavice uvijek imam sa sobom samo iz higijenskih razloga, jer očito je, u prirodi nemam baš komfor svoga doma i dostupnost uobičajenog pranja ruku, a posebno su mi praktične za isprazniti stoma vrećicu bez bojazni nakon toga da li su moje ruke čiste nakon toga.

Naravno, za dezinfekciju ruku nakon cijelog postupka pražnjenja vrećice u moj improvizirani toalet.

Sav otpad, uključujući i bocu treba negdje odložiti. Vrećice za smeće, one manje, idealne su mi za to. U njih odlažem sve što iskoristim taj dan i na kraju doma propisno odložim u za to propisano mjesto.

Voda prije svega za hidraciju, posebno u ljetnim danima, ali i inače općenito, jer uz ileostomu, boca vode je uvijek “must have”, bez obzira gdje idem i koliko negdje boravim. Osim toga, na kraju cijelog postupka, ipak volim i saprati sve te kemikalije od vlažnih maramica vodom, jer nerijetko su boravak u prirodi i druženja s obitelji i prijateljima popraćeni  slatkim i ukusnim zalogajima.

Što se tiče hrane, tu nastojim biti disciplinirana i izbjegavati hranu koja ubrzava pražnjenje sadržaja na moju ileostomu, kako bi moj boravak u prirodi prošao bez bilo kakvih neugodnosti i ostao uvijek u lijepom sjećanju.

U slučaju kad bih morala promijeniti svoje pomagalo u prirodi, postupak bi bio sljedeći. Prvo bih uklonila svoje postojeće pomagalo, ostatke fekalija očistila suhim maramicama ili toalet papirom. Ostatke ljepila/paste/fekalija bih dodatno očistila sprejom za skidanje ljepila i suhim maramicama. Zatim kožu isprala vodom, dobro posušila ručnikom i nanijela pastu na suhu i očišćenu kožu i na kraju postavila svoje pomagalo. To bi ukratko bio cijeli postupak.

Za detaljniji opis mijenjanja pomagala kliknite OVDJE.

Ovo je jedna od onih prilika u kojima je zapravo imati stomu itekako olakšavajuća okolnost.

Prije stome privatno mjesto je imalo neke sasvim druge razmjere, a s IBD i po više puta u par sati. Ako tome pridodam i sve one stanovnike prirodnih šumaraka koje ne bih voljela sresti dok obavljam malu ili veliku nuždu, mogu samo dodati da su mi takvi boravci u prirodi bili više noćna mora nego uživanje (što bi u biti i trebali biti).

Stoma nije bila moj izbor niti sam ju tražila, ali kad već jeste dio mene i mog života; prilagođavam se ja njoj i ona meni i kao u jednoj skladnoj simbiozi koristim sve ono što mi život ponudi.

I gle čuda, umjesto da mi je stoma ograničenje; ona mi je zapravo vjetar u leđa i sve ono što nisam mogla jer me moja bolest sputavala godinama, sa stomom mi je najednom postalo tako jednostavno i olakšavajuće.