Bez obzira koliko dobro i detaljno neke planove isplanirali, neizbježno ih je u određenim okolnostima odgoditi.

Cijeli prošli tjedan je išao po planu. Moglo bi se reći i više od očekivanoga. Stvarno! Stoma puno znači za svakoga od nas koga je neki od oblika upalnih bolesti crijeva držao kao zatočenika u četiri zida, s toaletom nadohvat ruke.

Zapravo, i više nego puno znači, jer ti dopusti da se osjećaš skoro pa normalno i da ti mogućnost da opet živiš život punim plućima…

Sve se odvijalo kako sam zamislila, još koji dan odmora, dok ne krenu obveze. – Kontam, napunit ću baterije, razbistriti glavu, uživati par dana bez obveza. Ma jednostavno, iskoristiti ću još koji dan slobodnog vremena za razonodu i razbibrigu. I jesam, donekle.

Bazen i kupanje, kino, druženje s obitelji… mislim da nitko i ne bi poželio više.

Tu večer sam otišla spavati, razmišljajući o tome kako iskoristiti i provesti još par slobodnih dana i kako ću stići odraditi sve što sam isplanirala i “ugurala” u njih, a da mi ni na kraj pameti nije bilo da ću možda neke od obveza u potpunosti prekrižiti, a neke odgoditi.

Da, ponekad i sama zaboravim što znači smanjiti brzinu i malo usporiti. Opet imam potrebu naglasiti – zahvaljujući mojoj dragoj stomi!

Kako u moru lijepih priča mora biti i onih koje te podsjećaju da život nije bajka, tako i u bajkovitom životu sa stomom (vjerujte da jeste nakon desetogodišnje pustolovine s IBD), u jednom trenutku si na braniku svijeta, u drugom trebaš tuđu pomoć da ustaneš iz kreveta.

Prije stome nije bilo planiranja. Više je dan po dan sličio ronjenju na dah. Ako si dobro udahnuo, zaron će biti duži; a ako nisi, onda izroniš prije planiranoga.

Tada i nisam imala izbor. Nije bilo moguće ponekad se izgubiti u moru obveza; u biti jeste, ali obveza oko vlastitog zdravlja i brojanja koliko si puta uzeo koju tabletu. Zapravo, jesi li šaku tableta popio tri puta ili četiri puta – kako i treba; i gdje je nestala ona polovica tablete od jučer za koju znaš da si je prepolovio. Ili je to možda bilo prekjučer!? (O povezanosti između zaboravljanja i upalnih bolesti crijeva nekom drugom prilikom.)

Plan je bio započeti dan ranim jutarnjim buđenjem. Moglo bi se i reći da je sve išlo po planu da rano jutarnje buđenje nije upropastila moja draga ileostoma koja je eto baš to jutro odlučila napraviti kaos, u doslovnom smislu svakog značenja te riječi.

Taaa-daa, iznenađenje!

Navečer legneš pun planova za idući dan, a već u ranim jutarnjim satima nisi ni u mogućnosti razmišljati o njima, a kamoli neke od njih sprovesti u djelo.

Kako to i inače bude kod mene, problemi s crijevom (da, jednina jer onog drugog već odavno nema) su ušetali na velika vrata. Stoma je u samo par sati vremena izazvala opću poplavu tolikih razmjera da sam iza toga ostala teško dehidrirana i u krevetu (umjesto da slijedim planirano).

Prvi dan je najgori jer te iznenadi. Taj dan nemaš snage za bilo kakav oporavak, pustiš se k`o tikva niz vodu i čekaš da vrijeme prođe.

Taj dan mrzim svu hranu, zapravo taj dan me više strah hrane nego bilo čega na ovom svijetu. Sve što nastojim je piti i piti, gutljaj po gutljaj. U takvim situacijama nije dovoljna samo voda, ne može ona vratiti izgubljeno iz organizma. Bitni su pripravci za hidraciju, i to puno njih, jer s ileostomom je drugačije.

Dan drugi pokušavaš rezimirati, pokušavaš dokučiti koji je bio pogrešan korak zahvaljujući kojem si u jednom danu skinuo 3 kg, za koje nisi smatrao da su ti viška (tuđa mišljenja ne uzimam u obzir, hehe). Taj dan je borba sa samim sobom. Znam da moram jesti, a ne znam kako će crijevo reagirati. Krenem s juhom i onda čekam što će biti; dok u međuvremenu obaram svjetski rekord u količini popijene vode dnevno.

Srećom, ovaj put je treći dan donio primirje između nas dvije, mene i moje drage stome. Kuhani krumpir, riža, tikvica – hello my best friends, we meet again – po tko zna koji put…

I dok tako razmišljam kakav je to vikend mogao biti, a sigurno je mogao biti odličan ako uzmem u obzir prethodne dane prije “oluje”, znam da i u ovoj priči imam svog heroja. Imam anđela čuvara, jer nemoguće je sam proći određene životne epizode, ovakve posebno, i zahvalna sam i sretna zbog toga.

Zapravo, u svakoj mojoj epizodi, svakoj priči, bude jedan super heroj. Moji heroji ne nose plašteve, nemaju odijela ili maske, ali imaju veliko srce i bezuvijetnu ljubav.

Kakav bi svijet uopće bio da nema anđela čuvara, da nema uvijek onog jednog para ruku koji te pridržava; i što bi uopće bilo sa svima onima koji povremeno trebaju oslonac u svom životu da njih nema – super heroja koji za svoja djela ne traže nikakvo priznanje?!

Kakav bi moj život bio danas bez ileostome ne želim znati, jer nije bila stvar izbora, nego izbor između života i ničeg drugog. Jedna loša epizoda ne čini cijelu sezonu lošom. Bit će ih još, sigurno, ali nikad neće i ne mogu promijeniti činjenicu da je ipak stoma zaslužna za većinu planiranih i ostvarenih životnih pustolovina (jer UC kod mene nije imao milosti).