Čovjek samo srcem dobro vidi, ono bitno očima je nevidljivo

Kad sam se razboljela nisam imala pojma što to znači imati kroničnu i neizlječivu bolest, a još manje sam znala koje posljedice mogu biti takve bolesti. Jedno jutro sam se samo probudila i shvatila da moja kosa opada u nenormalnim razmjerima. To je ujedno i bilo najteže razdoblje mojega zdravstvenog stanja.

Nije to bilo ono malo više od uobičajenog, nego doslovno jastuk u potpunosti prekriven kosom. Oni koji me znaju, pamte i moju dugu crnu kosu koje je bilo dovoljno za dvije glave, a ne samo za moju.

U vrlo kratkom vremenu sam skoro pa ostala bez kose u potpunosti. Toliko je postala beživotna i tanka da se kroz to malo dlaka na glavi bez problema moglo vidjeti ogoljeno tjeme. Taj osjećaj se tako slikovito urezao u sjećanje da još uvijek i nakon 20 godina mogu osjetiti gorčinu u ustima.

Stanje se nije popravilo za dugo vremena, a ja sam morala svoju kosu skratiti u potpunosti, jer nije bilo kutka moga doma u koji nije zalazila.

Trebalo je vremena, ali na svu sreću, nakon što se donekle smirila upala u crijevima, smirilo se i opadanje kose. Nakon nekog vremena je prestala opadati i moja kosa je opet izrasla, bujna i neukrotiva, točno onakva kakva je i bila prije.

Drugi put se takvo isto stanje ponovilo nekih deset godina iza. Točnije nakon operacije otklanjanja debelog crijeva i formiranja stome na trbušnoj stjenki i prolaska kroz šest ciklusa kemoterapije. Osjećaj je bio gotovo kao i prvi put. Nisam izašla otpornija nakon prvog opadanja kose, premda sam možda trebala?!

U tim trenucima, moje gotovo pa ogoljeno tjeme nije bilo glavni problem. Sva pažnja je bila usmjerena na operaciju i postoperativni tijek, jer kaos koji je bolest ostavila za sobom bio je prevelik da bi opadanje kose uopće bilo u fokusu. Ali, ipak je smetalo. Smetalo je svaki put kad bih pogledala u ogledalo.

Kako nije bio prvi put, znala sam da kosu moram skratiti, ali tada nisam znala da bi moj gubitak mogao značiti novi početak za nekoga. Jedan, tamo negdje daleko, neizmjeriv osmjeh na licu, neke u potpunosti nepoznate djevojčice, kojoj je kosa u potpunosti opala zbog opake bolesti s kojom je vodila borbu.

Upravo u tim danima se rodila ideja za koju danas mogu reći da nije ostala na ideji nego je sprovedena u djelo i najbitnije od svega, djelo za koje znam da je barem dvjema osobama značilo novi početak, i onu trunku sreće koja u njihovim najtežim životnim situacijama znači osmijeh na licu.

Možda nikada ne bih ni pomislila kako mali dio mene može postati nekome značajan dio njegova života da i sama nisam osjetila kako je sve to proći na vlastitoj koži.

Kad sam drugi put gotovo izgubila kosu, uredno sam je kratko ošišala i čvrsto odlučila da će moja kosa, ne jednom, nego dva puta, kad naraste dovoljno dugo, imati svoj smisao, značenje i cilj za tamo neke nepoznate osobe, koje prolaze kroz neku bolest zbog koje su ostali bez svoje kose.

Taj dan sam dala sebi zavjet kako ću dva puta svoju kosu puštati do potrebne dužine i darovati za izradu perika osobama oboljelim od raka.

Možete zamisliti s kojom lakoćom sam prestala farbati kosu i kako sam s ponosom njegovala moju kosu koja mi je ponovno izrasla, jer sam znala da će jednog dana, tamo nekoj maloj djevojčici značiti tračak nade u vremenu u kojem je njen bezbrižni svijet zamijenila ćudljiva i agresivna bolest zbog koje je sve one ljepote djetinjstva zamijenila s bolesničkim krevetom.

I to ne samo jednom, nego dva puta. Dva divna i neopisiva puta utkala sam dio sebe u svaku onu vlas za koju sam se svim silama trudila da bude zdrava, neoštećena i dovoljno duga da nekoga obraduje. 

Proces je bio dug – godine su bile potrebne, nije bilo lako dva puta pustiti toliko kose da izraste, ali opet toliko jednostavan i lagan, jer je imao cilj.

Spoznaja da si svojim malim odricanjem učinio mnogo za tamo neku nepoznatu djevojčicu je neprocjenjiv.

Ne kažem da sam kao pojedinac uspjela promijeniti sve kroz što ta osoba prolazi, ali znam da sam postala jedan onaj maleni, gotovo zanemarivi, kotač u vrtlogu njenog života i to je sasvim dovoljno da znam da je moja odluka, moj zavjet imao smisao…

Tebi draga djevojčice želim da znaš kako mi se nikada nije bilo lakše odreći dijela sebe za nekoga koga nikada nisam vidjela niti upoznala. Znala sam da negdje postojiš i u svoj svojoj boli nastojiš biti velika i svaki dan iznova ustati kako bi koračala svojom stazom. Teško mi je bilo i pomisliti da bih mogla razumjeti tvoju bol, jer znam da ni oni koji prolaze slično to ne mogu, ali vjeruj mi, iako nisam znala koliko patiš, znala sam i vidjela koliko si hrabra i lijepa i zato sam i dan danas ponosna na tebe. Sve što sam željela je da prihvatiš moju kosu kao sićušni dar koji ti makar i na trenutak može izmamiti osmijeh na lice, ne samo zbog tebe, nego i zbog sebe jer sam znala da ću i ja biti sretna znajući da sam ja bila ta koja ti je izmamila makar i jedan osmijeh na lice  u  onom trenutku kad si ugledala svoj odraz u ogledalu sa svojom novom kosom.

Ne pišem ovakvo nešto kako bih možda izazvala sažaljenje, ili u nekome probudila mogućnost spoznaje  kakav je osjećaj proći takvo nešto, nego baš iz razloga da vas potaknem na razmišljanje.

Razmisli čega imaš na pretek i tebi ne znači mnogo, ali bi nekome koga poznaješ ili ne poznaješ, sasvim svejedno, to tvoje beznačajno malo, moglo značiti puno.

Priznajem da ne znam da li bih se i ja ikada odlučila na ovakvo nešto da i sama nisam osjetila kakav je osjećaj svako jutro ostati bez pune šake kose, ali danas s punim pravom mogu reći da je osjećaj divan i da je moj zavjet bio više nego ispravan.

Očito je da čovjek samo srcem dobro vidi, jer ono bitno je izgleda očima nevidljivo.

DONIRAJ SVOJU KOSU ZA DJECU OBOLJELU OD RAKA U SKLOPU PROJEKTA MOJA KOSA TVOJA KOSA